Prošli tjedan sam naišao na jedan kratki tekst Setha Godina. Tri odlomka. Čitao sam ih pet puta.

Kaže ovako: godinama je nedostajalo sadržaja. Malo filmova stvorilo je glad za više filmova. Radio je stvorio glad za glazbom. Glazba je stvorila glad za još glazbe i tako u krug…

A onda smo izgradili alate koji produciraju sadržaj na zahtjev, beskonačno, za publiku od jedne osobe. I krug se zaustavio.

Nedostatak sadržaja je gotov. Zapravo, odavno je gotov. Samo nismo primijetili.

Svi smo postali izdavači. I upravo to je problem.

Sjeti se kako je izgledao internet prije petnaest godina. Ako si imao blog, bio si netko. Ako si objavljivao redovito, Google te nagrađivao. Ako si pisao o svojoj branši, bio si automatski autoritet jer te konkurencija nije pratila.

Sadržaj je bio rijedak. Pažnja nije bila. Omjer je bio na tvojoj strani.

Danas svaki poduzetnik ima Instagram. Svaka firma ima blog kojeg nitko ne čita. Svaki coach ima newsletter s pet subscribera od kojih su tri obitelj. I svi objavljuju. Svi produciraju. Jer su negdje čuli da “trebaju biti prisutni na svim kanalima”.

A onda je stigao AI i cijelu situaciju odveo u apsurd.

Sad možeš generirati koliko želiš blog postova dnevno. Možeš imati sadržaj za svaki kanal, svaki dan, u svim formatima. Bez napora, bez vremena, bez da si imalo razmišljao o tome što zapravo želiš reći.

Problem je što to može svatko. I što to rade svi. Istovremeno.

Kada svega ima previše, sve postaje buka.

Imam klijenta koji mi je nedavno rekao da mu treba “više sadržaja na webu”. Pitao sam ga što bi tim sadržajem htio postići. Malo je zastao.

“Pa, valjda da me Google bolje vidi?”

Google već vidi gomilu sadržaja. Tone sadržaja. Sadržaj koji je bolji, duži, bolje optimiziran od onoga što ćemo mi napisati o servisu za klimatizaciju u Varaždinu. To nije razgovor koji možemo dobiti količinom.

Stvar koja je prestala biti skalabilna nije pažnja. Pažnja je uvijek bila ograničena. Stvar koja je prestala biti skalabilna je povjerenje.

Možeš proizvesti tisuće objava. Ne možeš proizvesti tisuću razloga zašto bi ti netko trebao vjerovati.

Što je onda rijetko, ako sadržaj nije?

Specifičnost. Glas. Stajalište.

Mislim na nešto: jesi li to ti, ili si kopija kopije kopije?

Postoji razlika između teksta koji je netko napisao jer ima nešto za reći i teksta koji postoji jer algoritam voli svježi sadržaj. Ta razlika se osjeća. Ne znaš uvijek točno zašto, ali osjećaš je u prvoj rečenici.

Za malog poduzetnika u Hrvatskoj to ima konkretan prijevod: tvoja priča o tome zašto radiš što radiš, tvoj stav prema klijentima koji kasne s plaćanjem, tvoje iskustvo s projektom koji je krenuo krivo i kako si to riješio, to ne može generirati nijedan alat. Jer se nije dogodilo alatu. Dogodilo se tebi.

I baš zato to ima vrijednost.

Manje, ali s potpisom

Nisam protiv AI alata. Koristim ih. Pomažu mi da JA brže razmišljam, ne da umjesto MENE razmišlja AI.

Ali ako je tvoja strategija “objavit ću što više mogu”, sad je dobro vrijeme da je preispitaš. Jer u moru sadržaja koji je svugdje i uvijek dostupan, pobjeđuje onaj tko ima što reći, ne onaj tko ima čime to reći.

Seth Godin to kaže ovako: stigli smo do zida. I na tom zidu pišeš samo jednom, čime se razlikuješ od svakog drugog glasa koji piše?

Jesi li uopće razmišljao o odgovoru?