Nedavno sam naletio na raspravu na jednom stranom marketing forumu. Tip pita: “Radi li sadržajni marketing još uvijek u 2026.?” Pitanje je iskreno. Odgovori su bili mješavina nostalgije, zbunjenosti i savjeta koji su djelomično točni.
I pomislio sam ovo isto pitanje postavljaju i naši poduzetnici. Samo drugačijim riječima.
Dakle, radi li pisanje sadržaja još uvijek? I ako da kako i gdje?
Što je “sadržajni marketing” bio i zašto je umro
Oko 2008. i 2009. postojala je zlatna era jednostavnog sadržajnog marketinga. Napišeš članak, objaviš ga na nekoj od stotine direktorija za članke, EzineArticles, ArticleBase i slični… dodaš link na svoju stranicu i čekaš. Google je to nagrađivao. Linkovi su se računali. Promet je dolazio.
Onda je Google odlučio da mu je dosta. Penguin update 2012., pa Panda, pa sve redom. Direktoriji su ispali iz indeksa. Linkovi s njih prestali su imati vrijednost. Cijeli ekosustav se srušio za nekoliko tjedana.
Tko se nije prilagodio ostao je bez prometa.
Što je preživjelo i što danas zapravo funkcionira
Pisanje sadržaja nije umrlo. Umro je jedan specifičan način zlouporabe pisanja sadržaja.
Ono što danas radi i radi dobro jest sadržaj objavljen na tvojoj vlastitoj stranici, napisan oko konkretnih pitanja koja se tiču tvojih kupaca. Ne opći tekstovi, ne “sve o temeljnom bojanju”, nego specifično: koliko slojeva temeljnog boja treba nanijeti na zid. Jedno pitanje, jedan tekst, jedan jasan odgovor.
Razlika između ondašnjeg i današnjeg pristupa je u tome tko je vlasnik sadržaja. Tada si pisao za tuđe platforme i nadao se da ćeš dobiti mrvice prometa. Danas pišeš za vlastitu domenu i gradiš autoritet koji ostaje tvoj.
Guest posting još uvijek postoji ali nije ono što misliš
Pisanje za tuđe stranice i dalje ima smisla, ali samo u jednom slučaju: ako ta stranica ima stvarne čitatelje i uređivačke standarde.
Jedan dobro postavljen tekst na ciljanom portalu kojeg prate tvoji potencijalni klijenti vrijedi više od pedeset linkova s anonimnih blogova. Ne zbog SEO-a nego zato što te stvarni ljudi pročitaju i možda kliknu.
Ako te netko pozove da pišeš za stranicu koja nema publiku, ali nudi “dofollow link” to je zamjena usluga između dvaju stranica koje nitko ne čita.
Substack, LinkedIn, Medium… gdje sve ovo uopće stane
Platforme kao što su Substack ili LinkedIn članci nude nešto drugačije od klasičnih direktorija. Imaju vlastitu publiku, vlastiti algoritam distribucije i čitatelje koji su tamo po vlastitoj volji.
Ako gradiš publiku za osobni brend, newsletter, želiš biti stručnjak u svom području ove platforme imaju smisla kao kanal distribucije. Ali i dalje nisu zamjena za vlastitu stranicu. Tvoj Substack nije tvoj. Pravila igre mogu se promijeniti. Publika može nestati.
Sadržaj koji objavim na sabljak.com ostaje moj. Zauvijek, bez obzira što se dogodi s algoritmima.
Dakle, radi li pisanje sadržaja u 2026.?
Da. Ali drugačije nego što si mislio.
Ne radi se više o količini, koliko tekstova, koliko linkova, koliko direktorija. Radi se o tome da odgovoriš na konkretna pitanja koja tvoji kupci stvarno postavljaju, na stranici koju posjeduješ, dovoljno dobro da to Google prepozna kao koristan odgovor.
To nije rocket science. To je samo pisanje za ljude, a ne za algoritme što je, ironično, ono što algoritmi danas najviše nagrađuju.
Jedina stvar koja se nije promijenila od 2008.: sadržaj bez strategije distribucije ostaje nevidljiv. Tada si ga gurao na direktorije. Danas ga guraš kroz vlastitu domenu, socijalne mreže i ponekad nišne platforme.
Alat je isti. Samo gdje ga koristiš to se promijenilo.