Imam paušalni obrt. Radim više od petnaest godina. Nikad nisam tražio poseban tretman, nikad nisam gunđao previše — barem ne javno. Ali ovo moram reći naglas.

Vlada je u sklopu svog antiinflacijskog paketa najavila promjene u oporezivanju paušalnih obrta koje stupaju na snagu od 1. siječnja 2027. I dok je za obrtnike s prihodima ispod 19.900 eura sve ostalo isto, za sve ostale, za one koji su godinama gradili klijentelu, učili zanat i polako rasli stigao je račun kojeg nitko nije najavio unaprijed.

Pogodilo je baš one koji su radili

Logika iza promjena je, ako je vjerovati ministarstvu, sljedeća: paušalni obrtnici ne plaćaju dovoljno u usporedbi s radnicima u stalnom radnom odnosu. Broj paušalnih obrta od 2017. porastao je četiri puta i dio njih navodno prikriva nesamostalni rad. Dakle sve to treba korigirati.

U redu. Argument postoji.

Ali pogledajmo tko konkretno plaća korekciju. Obrtnici s prihodima između 19.900 i 30.600 eura plaćat će 310 eura više godišnje. Razred od 30.600 do 40.000 eura — 1.036 eura više. Razred od 40.000 do 50.000 eura — 2.154 eura više. I na vrhu, razred od 50.000 do 60.000 eura: povećanje od 82 posto, odnosno 3.752 eura više — ukupno 8.324 eura godišnje prema državi.

Osam tisuća i tristotinjak eura. Godišnje. Fiksno. Bez obzira zaradiš li ove godine 51.000 ili 59.000.

I to se zove antiinflacijska mjera.

Što je 50–60 tisuća eura prihoda u stvarnosti

Znam što dio ljudi pomisli kad vidi broj s pet nula. Pa bogati su, neka plate.

Ali 55.000 eura godišnjeg prihoda paušalnog obrta nije plaća od 55.000 eura. To je ukupan prihod — od kojeg odeš kupiti opremu, platiti server, domene, pokriti troškove rada, eventualno angažirati nekoga za posao koji ne znaš sam napraviti. Efektivni osobni dohodak je znatno manji. I to bez ikakvih porezno priznatih troškova, jer paušal tako funkcionira.

To je freelancer koji radi petnaest godina, ima stalnu klijentelu, ne uzima godišnji odmor kad god poželi i nema nikoga tko će mu platiti bolovanje. To je netko tko je polako, bez subvencija i EU fondova, izgradio nešto što funkcionira.

Upravo taj profil ulazi u razred koji dobiva povećanje od 82 posto.

Administrativno se ništa ne mijenja osim iznosa koji treba platiti

Paušalni obrt ostaje ono što je bio: jednostavan, predvidljiv, bez poslovnih knjiga. Kvartalna plaćanja poreza, mjesečni doprinosi, jednom godišnje PO-SD obrazac. Sve to ostaje.

Mijenja se samo broj koji stoji na uplatnici.

I tu leži jedan zanimljiv paradoks. Sustav koji je bio dizajniran da bude pristupačan i predvidljiv sada kažnjava predvidljivost. Ako si dovoljno discipliniran da godinama rasteš unutar sustava, dolaziš do razreda gdje te taj isti sustav ošamari za skoro četiri tisuće eura više nego godinu prije.

Što sad, praktično

Ako si u razredu ispod 19.900 eura — za tebe se ništa ne mijenja.

Ako si između 19.900 i 40.000 eura — povećanje postoji, ali nije dramatično. Vrijedi ga uvrstiti u planiranje za iduću godinu, posebno ako si blizu gornje granice razreda.

Ako si između 40.000 i 60.000 eura — ovo je trenutak da sjednete s knjigovođom i prođete kroz nekoliko scenarija. Paušal možda i dalje ima smisla, ali vrijedi usporediti s prelaskom na obrt na dohodak ili otvaranjem d.o.o.-a. Nije to nužno skuplje — ponekad je čak i povoljnije, posebno ako imaš stvarne troškove koje možeš priznavati.

Prag od 60.000 eura prihoda u 12 uzastopnih mjeseci ionako znači obavezni izlazak iz sustava paušalnog oporezivanja. Ako si blizu tog praga, promjena je neizbježna — bolje je planirati nego čekati da te Porezna uprava obavijesti.

I jedno pitanje na kraju

Ima u ovoj priči nešto što me muči više od samog iznosa.

Paušalni obrt je godinama bio odgovor na jedno konkretno pitanje: kako u Hrvatskoj poduzetnik može raditi bez da ga administracija pojede živog? Odgovor je bio jednostavan sustav s predvidljivim troškovima. I taj odgovor je privukao 101.000 obrtnika — ljude koji su izašli iz sive ekonomije, koji su se registrirali, koji redovito plaćaju.

Ako tim istim ljudima, koji su radili sve po pravilima, sada šaljemo poruku da ih se kažnjava jer su previše uspješni unutar sustava koji smo im ponudili — što mislimo da će sljedeća generacija zaključiti?

Pitanje nije retoričko.