Napravio sam web stranicu za klijenta. Godinu dana kasnije nazvao me da je provjeri

Telefon je zazvonio, broj mi nije bio poznat, ali glas je. Obrtnik. Izrađivali smo mu stranicu negdje u proljeće prošle godine.

Mali, uredan projekt, nekoliko stranica, kontakt forma. Rekao je da mu treba “nešto što može pokazati kad ga netko pita ima li web”.

Napravili smo to točno.

“Hej, javi mi link od moje stranice, ne mogu je naći.”

Pitao sam ga gdje ju je tražio. Kaže u mailu. Nisam ništa rekao prvih nekoliko sekundi.

“Nisam ju dirao od kad si je napravio. Ali sad mi treba.”

Stranica nije biljka koja raste sama

Shvatio sam davno da dio klijenata web stranicu doživljava kao, ne znam, posjetnice. Naručiš jednom, dobiješ kutiju, staviš u ladicu. Kad zatreba, izvučeš jednu i daš čovjeku.

Problem je što web stranica nije posjetnica.

Ona živi na serveru koji ima rok trajanja pretplate. Na domeni koja se mora obnavljati svake godine. Na CMS-u koji ima ranjivosti koje se zakrpavaju ažuriranjima.

Na pluginovima koji prestaju biti kompatibilni.

Na hosting okruženju koje se mijenja.

Njegova stranica je bila živa. Srećom. Ali to nije uvijek slučaj.

Što se stvarno dogodi za godinu dana

Imam klijente koji me nazovu s paničnim glasom jer im stranica “ne radi”. Otvorim je. Bijeli ekran. Ili još gore neka generička stranica hostinga s porukom koja otprilike kaže: ovdje je jednom bila nečija ideja.

Što se obično dogodi:

Domena istekla. Godišnja obnova se naplaćuje automatski — ako imaš valjanu karticu i aktivan mail. Jedna promjena bankovne kartice, jedan filter neželjene pošte, i stranica nestane.

Hosting ugašen. Isti princip. Plaćaš dok plaćaš.

WordPress ili plugin ažuriranja razbila kompatibilnost. Klasik. Netko lansira novu verziju, nešto prestane raditi, i stranica se srušila tiho  dok ju nitko nije gledao.

Certifikat istekao. SSL certifikati imaju rok. Preglednik prikazuje veliku crvenu stranicu s upozorenjem i svaki posjetitelj odlazi. Ako ih uopće ima.

Sadržaj zastario. Manje dramatično, ali jednako loše. Radno vrijeme iz 2022. Kontakt telefon koji više ne postoji. Cijene koje su se promijenile tri puta.

Nijedna od ovih stvari se ne dogodi uz fanfare. Sve se dogodi tiho, kad ne gledaš.

Ali ja nemam vremena za to

Razumijem. Stvarno.

Taj klijent ima ekipu, robu, fakture, dobavljače. Web stranica mu nije posao, ona mu samo treba raditi dok on radi posao. To je potpuno razumna pozicija.

Ali onda je pitanje tko gleda umjesto tebe?

Postoje dvije opcije i nema treće: ili netko prati stranicu, ili ne prati nitko. Ako ne prati nitko, onda je stranica dekoracija. Možda radi, možda ne. Saznat ćeš kad zatreba, a “kad zatreba” je obično najgori mogući trenutak.

Klijent koji te nađe na internetu, otvori stranicu i vidi grešku, neće čekati da se razjasni situacija. Otići će na sljedeći rezultat.

Što sam mu rekao

Poslao sam mu link. Stranica je radila. Pregledali smo zajedno što treba osvježiti, stara adresa, broj koji se promijenio, jedna sekcija koja je izgledala kao da je pisana za drugi kontekst.

Dogovorili smo se da je jednom godišnje, barem, netko provjeri. Ili on, ili ja.

Nije to nikakva revolucija. Ali znao sam da će opet proći godinu dana i da neće otvoriti stranicu između. I to je okej pod uvjetom da postoji plan kad se to dogodi.

Poanta nije da svaki obrtnik mora postati web majstor. Poanta je da web stranica ima svoju infrastrukturu, i ta infrastruktura ima svoje potrebe, kao auto koji treba tehnički pregled čak i kad ga ne voziš svaki dan.

Ignoriraj ga dovoljno dugo i naći ćeš ga na parkingu s praznom baterijom. Baš kad moraš negdje stići.