Nisam odmah odgovorio na mail.

Sjedio sam par sekundi, gledao u ekran i iskreno razmišljao — možda je šala? Možda je broj ispao kriv i misli da piše 3.000? Možda testira reakciju?

Nije. Tristo eura. “Kao Njuškalo. Ali ne mora biti sve odmah, može bez nekih funkcija.”

Dobro.

Njuškalo nije web stranica

To je platforma. Ima tim ljudi, posluje dvadesetak godina, prošla je kroz više velikih promjena i danas obrađuje tisuće oglasa, plaćanja, korisničkih profila i pretraga u realnom vremenu.

Nije da je netko sjeo, otvorio WordPress i za vikend složio Njuškalo.

Ali to klijentu ne možeš tek tako reći — jer on ne zna što ne zna. I to je potpuno u redu. On zna prodavati rabljene bicikle ili iznajmljivati apartmane ili što već radi. Web nije njegov posao. Web je moj posao.

Problem nije u tome što je postavio nerealan zahtjev. Problem je što nitko nikad nije sjeo s njim i objasnio mu kako ovo funkcionira. A mi u struci to godinama nismo radili dovoljno dobro — pa sad živimo s posljedicama.

Odakle dolaze ovakvi budžeti

Netko mu je jednom rekao da je “napravio web stranicu za 200 eura”. Ili je vidio oglas gdje freelancer nudi “kompletnu web stranicu, sve uključeno” za 150 dolara. Ili je čuo od šogora da je “to danas sve automatski, ima AI za to, zašto bi plaćao?”

I sad on, sasvim razumno iz svoje perspektive, misli da je 300 eura čak i malo previše za nešto što se “samo složi”.

Ne laže. Ne pokušava te prevariti. Jednostavno nema referentnu točku.

Referentna točka se gradi iskustvom ili edukacijom. On nema ni jedno ni drugo kad je web u pitanju i to nije njegova krivica. Krivica je što industrija godinama tolerira cijene koje ne govore ništa o stvarnoj vrijednosti posla i onda se čudi što klijenti dođu s budžetima koji ne govore ništa o stvarnoj cijeni projekta.

Što je Njuškalo iznutra

Evo što stoji iza platforme kakvu je klijent zamislio, u najjednostavnijoj mogućoj izvedbi:

Baza podataka koja pohrani oglase, korisnike, kategorije, slike, cijene, lokacije i sve to mora biti organizirano tako da se brzo pretražuje.

Korisnički računi — registracija, prijava, zaboravljena lozinka, verifikacija maila, možda i broj mobitela. Svaki od tih koraka je zasebna funkcionalnost.

Pretraga s filterima — po kategoriji, lokaciji, cijeni, datumu objave. Zvuči jednostavno dok ne počneš to programirati.

Upload i obrada slika — korisnik učita fotografiju, sustav je kompresira, pohrani, prikaže u više veličina na različitim mjestima.

Zaštita od neželjenog sadržaja — lažni oglasi, spam, botovi koji pune bazu beskorisnim unosima. Bez toga platforma postane neupotrebljiva za tjedan dana.

Mobilna prilagodba — jer više od polovice prometa dolazi s mobitela i sve gore navedeno mora raditi jednako dobro na ekranu od 6 inča.

Hosting koji to izdrži — kad oglasi krenu, promet raste, i jeftini shared hosting pada već na par stotina istovremenih posjetitelja.

I iza svega toga — sati. Mnogo sati razvoja, testiranja, popravljanja i održavanja.

Njuškalo nije nastalo u tjedan dana. Nije nastalo ni za godinu dana. I sigurno nije nastalo za 300 eura.

Što sam mu odgovorio

Nisam poslao cjenik. Nisam napisao esej o složenosti modernog weba. Napisao sam mu otprilike ovako:

“Razumijem što tražite — platformu gdje korisnici mogu postavljati i pretraživati oglase, s korisničkim računima, pretragom i filterima. Odlična ideja za biznis. Ali takav projekt, i u najjednostavnijoj izvedbi, kreće od nekoliko tisuća eura — jer uključuje custom razvoj, bazu podataka, sigurnost korisničkih podataka i puno sati rada. Za 300 eura mogu vam napraviti kvalitetnu prezentacijsku stranicu za vaš obrt ili uslugu. Ako to ima smisla za vas, javite se.”

Nije se javio.

Možda je otišao nekome tko mu je rekao da može. Možda je odustao od ideje. Možda je shvatio i sad štedi za ozbiljniji projekt.

Svejedno mi nije žao što sam odgovorio iskreno umjesto da uzmem tristo eura i pokušam isporučiti nešto što ni za trideset puta više ne bi bilo što je tražio.

Postoji netko tko će reći da može

To je dio koji stvarno zabrinjava.

Negdje postoji web dizajner koji će prihvatiti taj posao. Uzet će 300 eura, instalirati neki gotovi predložak koji otprilike izgleda kao oglasnik, nazvati to gotovim i nestati. Klijent ostaje s nečim što ne radi, ne može se skalirati i nije ni blizu onoga što je zamislio.

Godinu dana kasnije isti klijent sjedi i priča kako je “bio prevaren od web dizajnera” i kako “web stranice ne vrijede ništa”. I ima pravo biti ljut — samo je ljut na krivu osobu.

Pravi problem nije bio web dizajner koji je uzeo novac. Pravi problem bio je na početku, kad nitko nije rekao istinu o tome što košta i zašto.

Što možeš napraviti za 300 eura

Da ne završi sve samo s kritikom — evo što je u toj cijeni realno:

Za 300 eura možeš dobiti pristojnu prezentacijsku stranicu — tko si, što radiš, gdje se nalaziš i kako te kontaktirati. Bez oglasnika, bez korisničkih računa, bez pretrage. Ali vizualno čisto, mobilno prilagođeno i funkcionalno.

Za malo više — nekoliko podstranica, kontakt forma, galerija, možda blog.

Za web shop s proizvodima — kreni od tisuću eura naviše, ovisno o broju proizvoda i zahtjevima.

Za platformu s korisničkim računima i dinamičkim sadržajem — realni budžet počinje od nekoliko tisuća, a može otići i daleko više ovisno o složenosti.

To nisu izmišljene cifre. To je cijena nečijeg znanja, vremena i odgovornosti za projekt koji mora raditi kad ga netko otvori.

Zašto ovo nije samo smiješna priča

Ovakvih upita ima svaki tjedan. I svaki put je ista dinamika.

Izvana: otvoriš stranicu, vidiš oglase, klikneš, gotovo. Izgleda jednostavno.

Iznutra: baza podataka, autentifikacija, pretraga, upload, sigurnost, hosting, održavanje. I iza svega toga — sati koje netko mora odraditi.

Jaz između ta dva pogleda nije problem klijenta. To je komunikacijski problem industrije koja godinama nije znala — ili nije htjela — objasniti što se zapravo prodaje.

Klijentu koji je htio Njuškalo za 300 eura ne zamjeram ništa. On je samo pitao.

Pitanje je tko će mu dati iskren odgovor.