Logo je u gornjem lijevom kutu. Ili možda u sredini. Klijent se još nije odlučio.

Boje su “korporativno plava” i “nešto toplo, možda narančasto, ali ne previše narančasto”. Font je onaj koji je klijentova supruga vidjela na jednoj stranici i rekla da je “elegantan”. Gumb za kontakt postoji na pet mjesta jer “neka ima, više je bolje”.

Stranica je gotova. Izgleda kao da ju je dizajnirao odbor od 12 ljudi od kojih nitko nije dizajner, ali svi imaju mišljenje.

Dobrodošli u dizajn by committee.

Zašto se ovo događa i nije krivnja klijenta

Razumijem impuls. Netko gradi svoju stvar, obrt, firmu, projekt u koji je uložio novac, živce i dio sebe. Prirodno je da želi kontrolu. Prirodno je da kaže: “Znam što hoću.”

Problem je što “znam što hoću” i “znam što će funkcionirati” nisu ista rečenica.

Klijent zna što mu se sviđa. Zna kako želi da zrači ta njegova firma. Zna tko su mu kupci ili misli da zna. Ali dizajn web stranice nije pitanje ukusa. Nije ni pitanje identiteta. Pitanje je komunikacije, hoće li netko tko ne zna ništa o toj firmi, za 3 sekunde razumjeti što firma nudi i zašto bi ga to trebalo zanimati.

To nije intuitivno. To se uči godinama gledanja u tuđe stranice i razmišljanja o tome zašto neke rade, a druge ne.

Kako izgleda stranica dizajnirana by committee

Ima sve. Baš sve.

Slajder na početnoj koji se vrti sam od sebe i prikazuje tri različite poruke jer se nitko nije mogao odlučiti koja je najvažnija. Galerija firme iz 2019. Sekcija “O nama” koja počinje s “Osnovani 2007. godine, posvećeni smo…” i traje još četiri paragrafa. Kontakt forma i broj telefona i e-mail i adresa i karta i radno vrijeme, jer netko iz tima je rekao “a što ako netko hoće doći osobno?”

Font naslova je drugačiji od fonta teksta koji je drugačiji od fonta u footeru jer je svaki uveo netko drugi u nekom drugom trenutku.

Gledaš stranicu i ne znaš gdje oko treba ići. Sve viče jednako glasno. Rezultat je da se ništa ne čuje.

Gdje ja tu stojim

Mogu tehničke stvari napraviti točno kako klijent traži. Mogu staviti logo gdje kaže, koristiti boje koje odabere, rasporediti elemente prema uputama.

Ali to nije moj posao.

Moj posao je napraviti stranicu koja radi. Koja prenosi poruku, koja vodi posjetitelja, koja pretvara klik u upit. Ako ja samo slijedim upute, a rezultat ne funkcionira tko je kriv? Tehnički, nitko. U praksi, ja.

Zato negdje na početku svakog projekta moram imati onaj neugodni razgovor: “Slušaj, razumijem zašto hoćeš ovo, ali evo zašto to ne funkcionira.” Nekad prođe, nekad ne. Ali ako ne pokušam, na kraju imam stranicu koja me sramoti isto koliko i klijenta.

Što zapravo pomaže

Klijentima koji žele biti uključeni (a to je većina, i to je u redu) pokušavam objasniti…

Tvoj ukus nije nebitan. Ali nije ni jedino mjerilo.

Uključenost na pravim mjestima izgleda ovako, klijent donosi sadržaj, priče, fotografije, informacije o kupcima. Klijent kaže što firma jest i što želi biti. Klijent ima pravo na veto ako nešto ide potpuno protiv identiteta brenda.

Ali “ne sviđa mi se taj font” nije veto. “Stavite još jedan gumb ovdje jer mi se čini prazno” nije direkcija. “Može li logo biti veći”, molim te, ne.

Dizajner odlučuje o hijerarhiji, ritmu, prostoru. Zato ga i plaćaš.

Na kraju dana

Svaki put kada klijent uđe preduboko u dizajnerske odluke, to nije znak nepovjerenja prema meni, to je strah. Strah da će dobiti nešto što ne predstavlja njega, nešto hladno i generičko, nešto što je “dizajnerski lijepo” ali prazno.

Taj strah je legitiman. Vidjeli smo sve takve stranice.

Ali lijek nije preuzeti kontrolu nad svakim pikselom. Lijek je naći nekoga kome vjeruješ dovoljno da mu pokažeš što firma zapravo jest i pustiš ga da to prevede u dizajn.

Ako ne možeš to napraviti, možda problem nije dizajner.