Prijavio sam se u jednu grupu prije neki dan. Lokalna, korisna, ljudi razmjenjuju preporuke za majstore, pitaju gdje se što kupuje, tipično. Objavim pitanje, sasvim bezazleno. Dobijem poruku od admina za dva sata: “Ovo nije tema za ovu grupu, sljedeći put ban.”

Nije bio ban. Bilo je upozorenje. Ali ton je bio isti kao da sam upravo pokušao ući u nečiju kuću bez pitanja.

I to me natjeralo da razmislim o nečemu što sam primjećivao godinama, a nikad nisam do kraja formulirao: admini Facebook grupa se ponašaju kao vlasnici nečega što ni jednu sekundu nisu posjedovali.

Iluzija vlasništva koja se gradi u glavi

Netko otvori grupu. Pozove par ljudi. Grupa raste. Za godinu-dvije ima tri, pet, deset tisuća članova. I negdje u tom procesu dogodi se nešto psihološki zanimljivo, osoba koja je stisnula “Create Group” počne osjećati da je grupa njena. Ne u smislu da je administrira, nego u smislu da je posjeduje. Kao kuću. Kao auto.

Samo što nije. Nikad nije bila.

Facebook je vlasnik grupe. Facebook je vlasnik svake objave u njoj, svakog komentara, svake fotografije koju je netko podijelio. Admin ima alat za upravljanje, ne titulu vlasništva. Razlika je otprilike kao razlika između vlasnika zgrade i portira koji drži ključeve od ulaza. Portir može odlučiti tko ulazi kroz vrata koja on zaključava. Ali zgrada nije njegova, i sutra mu Facebook može oduzeti ključeve bez objašnjenja.

Zašto se ta iluzija uopće gradi

Nije to slučajno. Facebook je dizajnirao cijeli sustav tako da admin osjeća kontrolu, jer osjećaj kontrole je ono što tjera ljude da provode sate moderirajući, brišući spam, banajući ljude, sve besplatno, sve dobrovoljno, sve u ime nečega za što misle da je njihovo.

Admin dobije dashboard. Dobije statistiku rasta grupe. Dobije moć da odobrava ili odbija članove, briše postove, piše pravila. Sve te male poluge moći stvaraju osjećaj vlasništva jednako uvjerljivo kao da netko drži ključeve doma. Samo što su to alati koje mu je Facebook posudio, ne dao.

I posudba se može povući u bilo kojem trenutku.

Trenutak kad iluzija pukne

Svako malo pročitam priču nekog admina koji je izgubio pristup grupi koju je vodio godinama. Netko je prijavio grupu, algoritam je procijenio da nešto krši pravila i grupa je suspendirana ili je admin izgubio administratorska prava. Bez upozorenja koje ima smisla, bez razgovora s čovjekom, bez mogućnosti da objasni situaciju nekome tko će stvarno saslušati.

Tu se dogodi nešto zanimljivo. Admin, koji je godinama pisao “moja grupa” u svakoj drugoj rečenici, odjednom shvati da nikad nije imao ništa opipljivo. Nema izvoza članova. Nema arhive postova koju može prenijeti negdje drugdje. Nema pravni temelj da traži išta natrag osim formulara za žalbu koji nestane u istom onom Facebook crnom rupu za mala poduzeća.

Sve što je gradio, sav taj trud, sve te godine moderiranja postoji samo dok Facebook to dopušta.

Zašto admini ipak drže vlast kao da je stvarna

Postoji i jednostavnija ljudska strana ove priče. Kad netko dobije makar i simboliku moći, teško je odoljeti da je koristi. Admin koji je jučer bio anoniman član sad ima pin, moderatorski značaj i sposobnost da izbriše bilo čiju objavu jednim klikom.

To malo mijenja ljude. Ne sve, ali dovoljno njih da je obrazac prepoznatljiv. Pravila grupe postanu duža nego što trebaju biti. Formulacije postaju stroge, gotovo birokratske. “Nema samopromocije.” “Nema spominjanja konkurencije.” “Prekršaj pravila rezultira trajnim banom.” Kao da vode državu, ne grupu za razmjenu recepata.

Ironično, upravo ti admini koji najviše inzistiraju na pravilima i kontroli najmanje razumiju da igraju na tuđem terenu, po tuđim pravilima, s alatima koje mogu izgubiti preko noći.

Što bi trebalo biti jasno svakom “adminu”

Grupa koju vodiš nije tvoja imovina. Nikad neće biti. To ne znači da trud koji ulažeš nema vrijednost, zajednica koju gradiš je stvarna, ljudi koje povezuješ su stvarni, korist koju grupa donosi je stvarna. Ali ta vrijednost postoji unatoč platformi, ne zahvaljujući trajnom vlasništvu nad njom.

Ako grupa stvarno nešto vrijedi, bilo poslovno, pametan potez je izgraditi nešto uz nju što jest u tvom vlasništvu. Email lista članova. Web stranica gdje se arhiviraju najkorisniji sadržaji. Nešto što ne nestane u trenu kad Facebook algoritam odluči da je danas loš dan za tvoju grupu.

Onaj admin koji mi je poslao poruku vjerojatno stvarno misli da čuva red u svojoj grupi. Na neki način i čuva. Samo što ta grupa nije njegova ništa više nego što je moja rečenica koju sam upravo objavio unutra u trenutku kad je kliknem “objavi”, ona pripada Facebooku. Meni ostaje samo dojam da sam nešto rekao.